Kada je u pitanju kamuflaža, najviše pažnje je usmjereno na elemente dizajna, odnosno kako izgled uniforme pomaže vojnicima da se uklope u različita okruženja. Tkanina koja se koristi za izradu maskirne uniforme također je vrijedna razmatranja. Osobito borbene odore imaju specifične funkcionalne potrebe koje odgovaraju aktivnostima vojnika kao i okruženju u kojem djeluju.
Kratka povijest
Kamuflaža je nastala iz zaštite vojnika i pružanja strateške prednosti nad neprijateljem. Američka vojska počela je koristiti smeđe kaki uniforme u ljeto 1902., a zatim je sljedeće zime prešla na zelenkasto-smeđu boju. Ovo je bio jedan od početaka kamuflaže. Pojam kamuflaža počeli su koristiti Francuzi tijekom Prvog svjetskog rata.
Kamuflažne postrojbe bile su sastavljene od maskirnika, većinom umjetnika ili dizajnera, koji su pomogli u stvaranju dizajna koji bi zaklonili vojnike od zračnog izviđanja. Uklapanjem u okolni okoliš, kamuflažne uniforme mogle bi pomoći vojskama da pobjeđuju u bitkama u doba zračnog izviđanja i snažnog oružja. Uniforme niske vidljivosti bile su ključne kako bi se izbjeglo otkrivanje od strane izviđačkih zrakoplova i mitraljezaca.
Razni kamuflažni dizajni povremeno su se koristili do kraja Vijetnamskog rata, ali tek kasnih 1970-ih uzorak crne, smeđe, zelene i kaki boje (koji se naziva M81 woodland) postao je standard. Bio je odobren za sve grane američke vojske. Kako je kamuflaža postala sastavni dio uniformi, ovaj se stil također koristio na avionima, tenkovima, drugim transportnim vozilima i u materijalu za pokrivanje.
Evolucija kamuflažnih tkanina
Povijesno gledano, vojne uniforme izrađivane su isključivo od teškog pamučnog kepera. Ova teška tkanina može biti prilično izdržljiva, ali je također vruća za nošenje i postaje još teža kada je mokra. Da stvar bude gora, također se sporo suši. Kao alternativa, čiste sintetičke tkanine korištene su početkom sredinom-20. stoljeća, ali te tkanine često mogu biti vruće i ne mogu upijati znoj. Još jedna zabrinutost je da je čista sintetika sjajna i reflektira infracrveno svjetlo, što je oboje nedostatak za korištenje kao kamuflaža.
Učinkovitije rješenje bilo je miješanje pamuka i sintetičkih vlakana, što rezultira čvršćom tkaninom bez povećanja težine. Mješavine najlona i pamuka postale su sve češće u vojnim uniformama. Oni su nadoknadili nedostatke svojih prethodnika, dok su vojnicima pružali širi raspon kretanja.
Kako se tkanina koja se koristila u maskirnim uniformama razvijala, proces umiranja je morao slijediti taj primjer. Bojanje pamuka ili čistog poliestera zahtijeva različite tehnike. Kompozit pamuk-najlon zahtijeva komplicirane tehnike kako bi se osiguralo da se kamuflažne boje mogu pravilno obojati u jednoličnu tkaninu. Tkanina također mora podržavati boje koje smanjuju refleksiju bliskog infracrvenog zračenja, čineći je boljom stopom s okolnim okruženjima.
Tkanine najbolje kvalitete
Posljednjih godina kamuflaža je uključila digitalno prikazane dizajne koji pomažu vojnicima da se bolje uklope u različita okruženja. Uz to, kvaliteta tkanine je porasla. Najnaprednije kamuflažne tkanine grade se na temeljima prošlosti dok kombiniraju veću snagu i zaštitu od vremenskih nepogoda.
Tkanine proizvedene korištenjem pletenih poliesterskih pletenica (link na post na blogu KNITTED POLYESTER SCRIM) sprječavaju trganje dok pružaju povećanu fleksibilnost. Jedna prednost ove vrste tkanine je ta što se može koristiti za sve vrste primjena, od uniformi preko šatora do šešira i pokrivala za kacige. Može se koristiti čak i za obloge u raketama i trake za nošenje oružja.
Sastav pletenog poliesterskog platna pruža povećanu vlačnu čvrstoću, što znači da ga je teško trgati. Ovo je posebno važno za stvari kao što su trake, ali je vrijedno u svim vremenima vojnih primjena.