Kamuflaža je obrazac paradoksa. Povijest kamuflaže obuhvaća i skrivanje, ali i viđenje: zbunjujuće oko, potkopavanje stvarnosti i signaliziranje individualnosti i grupnih afiniteta... Svaka povijest kamuflaže mora ispravno započeti s 'majkom prirodom'. Od šumskih mrava do riba napuhača i hobotnica do ptica, širok niz životinja skriva se – ponekad nevjerojatno.
Prije izuma moderne puške sredinom-1800 20. stoljeća (najranije puške bile su u upotrebi tijekom 15. stoljeća), vojske diljem svijeta odijevale su svoje vojnike u svijetle nijanse boja – uzmite u obzir, na primjer, britanske trupe u svojim kultnim luđim crvenim uniformama (crveni kaputi). Ali strijelci su počeli nositi neupadljiviju odjeću kako bi se sakrili dok gađaju mete. Austrijski Jägeri (što znači 'lovci') nosili su svijetlosive, dok je britanska 95. streljačka pukovnija nosila tamnozelene. Vojni kaki (izraz potječe od urdu i perzijskih riječi za 'prašinu') pojavio se sredinom-19. stoljeća , dok su vojnici britanske indijske vojske počeli bojati svoje bijele uniforme čajem i curryjem. Ne samo da je kaki boja okončala beznadnu borbu da se uniforma održi blještavo bijelom, već je također smanjila vidljivost vojnika iz daljine.
Unatoč tome, svjetlija vojna odjeća dominirala je do početka 20. stoljeća. Zašto su vojske tako oklijevale prihvatiti tamnije uniforme? Odgovor je ležao u evoluirajućoj prirodi ratovanja: osim praktičnih razloga poput trajnosti i vidljivosti, uniforme su imale psihološku funkciju da se vojnici osjećaju spremnima za bitku. Uredni redovi jarko odjevenih vojnika koji su marširali u formaciji – ključna značajka ratovanja pokretanog mušketama – ustupili su mjesto gerilskom ratovanju. Za borbu i pobjedu u ovoj novoj eri, nevidljivost je bila ključna prednost.
Prvi svjetski rat
Nova prijetnja zamračila je horizont uoči Prvog svjetskog rata: neprijateljsko zračno izviđanje. (Napad iz zraka postao je moguć nešto kasnije.) Kao takve, vojske su prvo koristile maskirne uzorke i taktike za skrivanje, ne ljudi, već lokacija i opreme.
Francuzi su organizirali prve jedinice kamuflera – stručnjaka za kamuflažu – oko 1914. godine. Početna taktika bila je ograničena na bojanje vozila i oružja u razorne uzorke kako bi se uklopili u okolni krajolik. Kamufleri su bili i praktičari i učitelji svoje osebujne umjetnosti. Učili su druge vojne postrojbe kako maskirati svoju opremu bojom, baciti mrežu isprepletenu lažnim lišćem preko šupe opskrbljene materijalom (vojna oprema) i izbrisati sve izdajničke tragove kamiona i tragove topovskih eksplozija.
Drugi svjetski rat
Dokazi da je kamuflaža doista djelovala bili su šturi. Međutim, kako je svijet marširao prema Drugom svjetskom ratu, nova prijetnja zračnog napada potaknula je vojske na obje strane da šire koriste kamuflažu. S izuzetkom zasljepljivanja, sve taktike kamuflaže iz Prvog svjetskog rata oživljene su i proširene. Vojna literatura tog razdoblja preplavljena je priručnicima za obuku maskiranja namijenjenih svakom vojniku, od žuljevitih vojnika do vrhunskih činovnika. Dvije savezničke pobjede tijekom Drugog svjetskog rata uvelike su zahvalile kamuflaži: El Alamein 1942. i Dan D 1944. Tijekom druge bitke kod El Alameina, saveznici su spriječili Nijemce da zauzmu Sueski kanal sa zapanjujuće detaljnim kamuflažnim planom koji je uključivao tenkove na napuhavanje, lažne topničke eksplozije i – što je izvanredno – skrivanje cijelog Sueskog kanala od pogleda iz zraka. Ovo je bilo remek djelo britanskog kamuflera i scenskog mađioničara Jaspera Maskelynea.
Poslije Drugog svjetskog rata
U Drugom svjetskom ratu pojavili su se mehanički otisnuti uzorci na tkanini, čime su karakteristične varijacije uzoraka izoštrenije fokusirane. Svaka nacija nije imala jedan, već nekoliko jedinstvenih maskirnih uzoraka, s različitim verzijama usklađenim s krajolikom bitke (snijeg, pustinja, džungla, šuma). Tko je nosio koji kamuflažni uzorak otkriva kolonijalne odnose, mijenjanje saveza i druga praktična razmatranja (poput toga koliko je kamuflaža vaše vojske bila katastrofalno slična kamuflaži vašeg posljednjeg neprijatelja).
Kamuflaža danas prožima civilnu kulturu: pojavljuje se u dizajnu ženske odjeće poput Jeana Paula Gaultiera, Prabala Gurunga i Patrika Ervella (između mnogih drugih), a glazbenici koji nose kamuflažu mogu signalizirati svoju predanost nekom obliku političkog aktivizma – od crnačke moći (Public Enemy) za afrička prava (U2). Vizualni umjetnici počeli su se kamuflirati s revnost, također. Kamuflažni autoportret Andyja Warhola (1986.) pojavio se na umjetničkoj sceni na vrhuncu Hladnog rata, u vrijeme gotovo neprestanog ratovanja koje se, zbunjujuće, rijetko službeno deklariralo kao takvo.
Kao i svaka tehnologija, kamuflaža se razvija. Visokotehnološka kamuflaža sada može sakriti toplinu tijela od neprijateljskih senzora ili iskoristiti optička vlakna za dinamičko usklađivanje tkanine s okolinom. Tehnolozi napreduju prema kamuflaži koja savija svjetlosne valove kako bi objekte – ili čak ljude – učinila nevidljivima, baš kao plašt nevidljivosti Harryja Pottera.